Tokom više godina i bez mnogo pompe, vlasti u New Yorku su onemogućile većinu kontrolnih tipki pomoću kojih je ranije bilo moguće upravljati semaforima za pješake u gradu. Utvrdili su naime da kompjuterski tajmeri skoro uvijek daju bolje rezultate. Do 2004. godine u funkciji je ostalo 750 od 3.250 takvih tipki. Gradski oci međutim nisu odstranili onesposobljene tipke, tako da se se uzaludno tipkanje nastavilo.

Na početku su tipke ostale zbog troška uklanjanja. Međutim, ispostavilo se da čak i onemogućene tipke imaju svrhu. Manja je vjerovatnoća da će pješak, koji je pritisnuo tipku, preći na crvenom - kaže Tal Oron-Gilad iz Univerziteta Ben-Gurion iz Negeva u Izraelu. Kroz proučavanje ponašanja pješaka na pješačkim prelazima zaključila je da ljudi radije poslušaju sistem za koji im se čini da uzima u obzir njihov unos.

Onemogućene tipke proizvode ovakve placebo učinke jer ljudi vole osjećaj kontrole nad sistemima koje koriste, kaže Eytan Adar, stručnjak za interakciju između ljudi i računara sa Univerziteta u Michiganu iz Ann Arbora. Dr. Adar napominje i da njegovi studenti često dizajniraju softver sa tipkom "save", čija je jedina funkcija da smiri one korisnike koji nisu svjesni da se njihov rad ionako pohranjuje automatski. Gledajte na to, kaže on, kao na dobrohotnu prevaru koja ublažuje hladnoću svojstvenu svijetu kompjutera.

To je jedna strana medalje. Međutim, placebo tipke imaju i mračniju stranu, barem u kontekstu pješačkih prelaza. Ralf Risser, vođa FACTUMA, bečkog instituta za proučavanje psiholoških faktora u prometnim sistemima, misli da znanje pješaka o postojanju takvih tipki i posljedična uvrijeđenost zbog prevare mogu prevagnuti nad njihovim prednostima.

Tokom višegodišnjeg perioda, ne praveći veliku zbrku oko toga, uprava u Njujorku je isključila većinu tastera koji su se nekad koristili za upravljanje semaforima za pješake na pješačkim prelazima u gradu. Kompjuterski tajmeri, odlučili su oni, su skoro uvijek bili bolje rješenje. Do 2004. godine je u funkciji još uvijek bilo manje od 750 od ukupno 3.250 tih tastera. Međutim, gradska uprava nije uklonila isključene tastere-što je navelo nemjerljiv broj prstiju da pritišću uzalud.

U početku, tasteri su preživjeli zbog troška njihovog uklanjanja. Ali ispostavilo se da i tasteri koji ne rade imaju svrhu. Manja je mogućnost da će pješaci koji pritisnu taster preći ulicu prije nego što se pojavi zeleni čovječuljak, kaže Tal Oron-Gilad sa univerziteta Ben-Gurion u Negevu, Izrael. Pošto izučava ponašanje ljudi na pješačkim prelazima, ona primjećuje da su ljudi spremniji postupati u skladu sa sistemom za koji se čini da reaguje na njihov input.

Tasteri koji ne rade kod ovih ljudi izazivaju placebo efekat jer ljudi vole imati utisak da imaju kontrolu nad sistemima koje koriste, kaže Eytan Adar, stručnjak za interakciju između ljudi i kompjutera sa univerziteta u Mičigenu, Ann Arbor. Dr Adar napominje da njegovi studenti često izrađuju sofver sa dugmetom "Sačuvaj" koje možete pritisnuti, a koje nema nikakvu ulogu nego da pruži sigurnost korisnicima koji nisu svjesni da se njihovo pritiskanje tipki svakako automatski snima. Smatrajte to, kaže on, malom dobronamjernom obmanom kojom se otklanja unaprijed stvorena slika o tome kako je svijet mašina hladan.

To je jedan pogled. Ali, makar na pješačkim prelazima, placebo tasteri mogu imati i mračniju stranu. Ralf Risser, voditelj FACTUM-a, bečkog instituta koji proučava psihološke faktore u saobraćajnim sistemima, smatra da je to što su pješaci svjesni da oni postoje i ogorčenost koja zbog toga nastaje sada jače od pozitivnih efekata.

Tokom godina, bez velike pompe, njujorška gradska uprava stavila je van funkcije najveći dio tastera kojima se nekad upravljalo semaforima pješačkih prelaza u gradu. Došlo se do zaključka da su kompjuterski podržani tajmeri u najvećem broju slučajeva svrsishodniji. Do 2004. godine radilo je manje od 750 od ukupno 3 250 takvih tastera. Gradska uprava, međutim, nije uklonila ove nefunkcionalne tastere koji i dalje pozivaju nebrojene prste na zaludno pritiskanje.

Isprva su tasteri preživljavali zbog troškova njihova uklanjanja, no ispostavilo se da čak i tasteri koji ne rade služe nekakvoj svrsi. Manje je vjerojatno da će pješaci koji ih pritisnu pokušati preći cestu prije negoli se upali zeleno svjetlo, kaže Tal Oron-Gilad s izraelskog Univerziteta Ben-Gurion u Negevu. Budući da je proučavala ponašanje ljudi na pješačkim prelazima, ona primjećuje kako su ljudska bića spremnija prihvatiti sistem koji im daje iluziju interakcije.

Nefunkcionalni tasteri izazivaju ovakav efekt placeba zato što ljudi vole imati utisak kontrole nad sistemima kojima se koriste, kaže Eytan Adar, ekspert za interakciju čovjeka i kompjutera sa Univerziteta Michigan u Ann Arboru. Dr. Adar primjećuje da njegovi učenici obično osmišljavaju svoje softvere tako da sadrže dugme „spremi“ na koje je moguće kliknuti, ali koje nema nikakvu ulogu osim da ulije povjerenje onim korisnicima koji nisu svjesni da se ono što unesu putem tastature automatski sprema. Smatrajte to, kaže on, malom dobronamjernom varkom kojom se suprotstavljamo hladnoći svojstvenoj svijetu mašina.

To je jedan ugao gledanja. No barem na pješačkim prelazima, tasteri sa efektom placeba možda imaju i tamnu stranu. Ralf Risser, voditelj bečkog instituta FACTUM na kojem se proučavaju psihološki faktori u saobraćajnim sistemima, smatra da činjenica da su pješaci svjesni njihova postojanja i posljedično zamjeranje zbog prevare sada poništavaju pozitivne efekte koje su nekada imali.