ProZ.com translation contests »
Benevolent deception: "The placebo button effect" » English to Bosnian » Entry #25619


Source text in English

Translation #25619

Over the course of many years, without making any great fuss about it, the authorities in New York disabled most of the control buttons that once operated pedestrian-crossing lights in the city. Computerised timers, they had decided, almost always worked better. By 2004, fewer than 750 of 3,250 such buttons remained functional. The city government did not, however, take the disabled buttons away—beckoning countless fingers to futile pressing.

Initially, the buttons survived because of the cost of removing them. But it turned out that even inoperative buttons serve a purpose. Pedestrians who press a button are less likely to cross before the green man appears, says Tal Oron-Gilad of Ben-Gurion University of the Negev, in Israel. Having studied behaviour at crossings, she notes that people more readily obey a system which purports to heed their input.

Inoperative buttons produce placebo effects of this sort because people like an impression of control over systems they are using, says Eytan Adar, an expert on human-computer interaction at the University of Michigan, Ann Arbor. Dr Adar notes that his students commonly design software with a clickable “save” button that has no role other than to reassure those users who are unaware that their keystrokes are saved automatically anyway. Think of it, he says, as a touch of benevolent deception to counter the inherent coldness of the machine world.

That is one view. But, at road crossings at least, placebo buttons may also have a darker side. Ralf Risser, head of FACTUM, a Viennese institute that studies psychological factors in traffic systems, reckons that pedestrians’ awareness of their existence, and consequent resentment at the deception, now outweighs the benefits.
Tokom godina, bez velike pompe, njujorška gradska uprava stavila je van funkcije najveći dio tastera kojima se nekad upravljalo semaforima pješačkih prelaza u gradu. Došlo se do zaključka da su kompjuterski podržani tajmeri u najvećem broju slučajeva svrsishodniji. Do 2004. godine radilo je manje od 750 od ukupno 3 250 takvih tastera. Gradska uprava, međutim, nije uklonila ove nefunkcionalne tastere koji i dalje pozivaju nebrojene prste na zaludno pritiskanje.

Isprva su tasteri preživljavali zbog troškova njihova uklanjanja, no ispostavilo se da čak i tasteri koji ne rade služe nekakvoj svrsi. Manje je vjerojatno da će pješaci koji ih pritisnu pokušati preći cestu prije negoli se upali zeleno svjetlo, kaže Tal Oron-Gilad s izraelskog Univerziteta Ben-Gurion u Negevu. Budući da je proučavala ponašanje ljudi na pješačkim prelazima, ona primjećuje kako su ljudska bića spremnija prihvatiti sistem koji im daje iluziju interakcije.

Nefunkcionalni tasteri izazivaju ovakav efekt placeba zato što ljudi vole imati utisak kontrole nad sistemima kojima se koriste, kaže Eytan Adar, ekspert za interakciju čovjeka i kompjutera sa Univerziteta Michigan u Ann Arboru. Dr. Adar primjećuje da njegovi učenici obično osmišljavaju svoje softvere tako da sadrže dugme „spremi“ na koje je moguće kliknuti, ali koje nema nikakvu ulogu osim da ulije povjerenje onim korisnicima koji nisu svjesni da se ono što unesu putem tastature automatski sprema. Smatrajte to, kaže on, malom dobronamjernom varkom kojom se suprotstavljamo hladnoći svojstvenoj svijetu mašina.

To je jedan ugao gledanja. No barem na pješačkim prelazima, tasteri sa efektom placeba možda imaju i tamnu stranu. Ralf Risser, voditelj bečkog instituta FACTUM na kojem se proučavaju psihološki faktori u saobraćajnim sistemima, smatra da činjenica da su pješaci svjesni njihova postojanja i posljedično zamjeranje zbog prevare sada poništavaju pozitivne efekte koje su nekada imali.


Discuss this entry