Over the course of many years, without making any great fuss about it, the authorities in New York disabled most of the control buttons that once operated pedestrian-crossing lights in the city. Computerised timers, they had decided, almost always worked better. By 2004, fewer than 750 of 3,250 such buttons remained functional. The city government did not, however, take the disabled buttons away—beckoning countless fingers to futile pressing.
Initially, the buttons survived because of the cost of removing them. But it turned out that even inoperative buttons serve a purpose. Pedestrians who press a button are less likely to cross before the green man appears, says Tal Oron-Gilad of Ben-Gurion University of the Negev, in Israel. Having studied behaviour at crossings, she notes that people more readily obey a system which purports to heed their input.
Inoperative buttons produce placebo effects of this sort because people like an impression of control over systems they are using, says Eytan Adar, an expert on human-computer interaction at the University of Michigan, Ann Arbor. Dr Adar notes that his students commonly design software with a clickable “save” button that has no role other than to reassure those users who are unaware that their keystrokes are saved automatically anyway. Think of it, he says, as a touch of benevolent deception to counter the inherent coldness of the machine world.
That is one view. But, at road crossings at least, placebo buttons may also have a darker side. Ralf Risser, head of FACTUM, a Viennese institute that studies psychological factors in traffic systems, reckons that pedestrians’ awareness of their existence, and consequent resentment at the deception, now outweighs the benefits. | Tokom više godina i bez mnogo pompe, vlasti u New Yorku su onemogućile većinu kontrolnih tipki pomoću kojih je ranije bilo moguće upravljati semaforima za pješake u gradu. Utvrdili su naime da kompjuterski tajmeri skoro uvijek daju bolje rezultate. Do 2004. godine u funkciji je ostalo 750 od 3.250 takvih tipki. Gradski oci međutim nisu odstranili onesposobljene tipke, tako da se se uzaludno tipkanje nastavilo. Na početku su tipke ostale zbog troška uklanjanja. Međutim, ispostavilo se da čak i onemogućene tipke imaju svrhu. Manja je vjerovatnoća da će pješak, koji je pritisnuo tipku, preći na crvenom - kaže Tal Oron-Gilad iz Univerziteta Ben-Gurion iz Negeva u Izraelu. Kroz proučavanje ponašanja pješaka na pješačkim prelazima zaključila je da ljudi radije poslušaju sistem za koji im se čini da uzima u obzir njihov unos. Onemogućene tipke proizvode ovakve placebo učinke jer ljudi vole osjećaj kontrole nad sistemima koje koriste, kaže Eytan Adar, stručnjak za interakciju između ljudi i računara sa Univerziteta u Michiganu iz Ann Arbora. Dr. Adar napominje i da njegovi studenti često dizajniraju softver sa tipkom "save", čija je jedina funkcija da smiri one korisnike koji nisu svjesni da se njihov rad ionako pohranjuje automatski. Gledajte na to, kaže on, kao na dobrohotnu prevaru koja ublažuje hladnoću svojstvenu svijetu kompjutera. To je jedna strana medalje. Međutim, placebo tipke imaju i mračniju stranu, barem u kontekstu pješačkih prelaza. Ralf Risser, vođa FACTUMA, bečkog instituta za proučavanje psiholoških faktora u prometnim sistemima, misli da znanje pješaka o postojanju takvih tipki i posljedična uvrijeđenost zbog prevare mogu prevagnuti nad njihovim prednostima. |