ProZ.com translation contests »
1st Annual ProZ.com Translation Contest: "Awakening" » English to Croatian

Competition in this pair is now closed.

Source text in English

Heathrow Airport is one of the few places in England you can be sure of seeing a gun. These guns are carried by policemen in short-sleeved shirts and black flak-jackets, alert for terrorists about to blow up Tie-Rack. They are unlikely to confront me directly, but if they do I shall tell them the truth. I shall state my business. I’m planning to stop at Heathrow Airport until I see someone I know. (...)

Astonishingly, I wait for thirty-nine minutes and don’t see one person I know. Not one, and no-one knows me. I’m as anonymous as the drivers with their universal name-cards (some surnames I know), except the drivers are better dressed. Since the kids, whatever I wear looks like pyjamas. Coats, shirts, T-shirts, jeans, suits; like slept-in pyjamas. (...)

I hear myself thinking about all the people I know who have let me down by not leaving early on a Tuesday morning for glamorous European destinations. My former colleagues from the insurance office must still be stuck at their desks, like I always said they would be, when I was stuck there too, wasting my time and unable to settle while Ally moved steadily onward, getting her PhD and her first research fellowship at Reading University, her first promotion.

Our more recent grown-up friends, who have serious jobs and who therefore I half expect to be seeing any moment now, tell me that home-making is a perfectly decent occupation for a man, courageous even, yes, manly to stay at home with the kids. These friends of ours are primarily Ally’s friends. I don’t seem to know anyone anymore, and away from the children and the overhead planes, hearing myself think, I hear the thoughts of a whinger. This is not what I had been hoping to hear.

I start crying, not grimacing or sobbing, just big silent tears rolling down my cheeks. I don’t want anyone I know to see me crying, because I’m not the kind of person who cracks up at Heathrow airport some nothing Tuesday morning. I manage our house impeccably, like a business. It’s a serious job. I have spreadsheets to monitor the hoover-bag situation and colour-coded print-outs about the ethical consequences of nappies. I am not myself this morning. I don’t know who I am.

The winning entry has been announced in this pair.

There were 3 entries submitted in this pair during the submission phase. The winning entry was determined based on finals round voting by peers.

Competition in this pair is now closed.

Entries (3 total) — Expand all entries

Zračna luka Heathrow je jedno od rijetkih mjesta u Engleskoj gdje možete sasvim sigurno vidjeti pištolj. Te pištolje nose policajci u majicama kratkih rukava i crnim pancirkama, koji budnim okom motre na teroriste koji se spremaju raznijeti prodavaonicu kravata «Tie Rack». Mala je vjerojatnost da će se izravno suočiti sa mnom, ali ukoliko to učine, reći ću im istinu. Reći ću zašto sam tu. Namjeravam ostati u zračnoj luci Heathrow sve dok ne naiđem na nekog poznatog. (…)

Začudo, čekam već trideset devet minuta i ne vidim nijedno poznato lice. Niti jedno jedino, a ni mene nitko ne poznaje. Anoniman sam kao i oni vozači sa svojim univerzalnim oznakama s ispisanim imenom (neka prezimena doduše poznajem), time što su vozači bolje odjeveni. Otkad imam djecu, što god nosim nalikuje pidžami: kaputi, košulje, majice, traperice, odjela – poput pidžame u kojoj je netko prespavao. (…)

Čujem svoja razmišljanja o svim onima koje poznajem i koji su me tog utorka ujutro iznevjerili jer nisu rano krenuli na glamurozna europska odredišta. Moji bivši kolege iz ureda osiguravajućeg društva su zasigurno i dalje prikovani za radni stol, kao što sam im uvijek govorio, kada sam i sam bio tamo prikovan, trateći svoje vrijeme i ne uspijevajući se snaći dok je Ally postupno napredovala završivši doktorat i dobivši svoje prvo radno mjesto sveučilišnog istraživača na sveučilištu Reading, njezino prvo napredovanje.

Naši noviji odrasli prijatelji, koji imaju ozbiljan posao, i koje dakle očekujem manje-više u svakom trenutku, kažu mi da je kućanstvo sasvim pristojno zanimanje za muškarca, čak i hrabro; da, muževno je ostati doma s djecom. Ti naši prijatelji su prije svega Allyini prijatelji. Čini mi se da više nikoga ne poznajem, a daleko od djece i od zrakoplova koji prelijeću, kada čujem svoja razmišljanja, čujem razmišljanje gunđala, što od sebe nisam očekivao.

Počnem plakati, bez mrštenja i ridanja; samo krupne tihe suze klize niz moje obraze. Ne želim da me itko poznat vidi kako plačem jer nisam tip koji utorkom ujutro ni zbog čega doživljava živčani slom u zračnoj luci Heathrow. Savršeno vodim naš dom, kao tvrtku. To je ozbiljan posao. Imam proračunske tablice za praćenje popunjenosti vrećice usisivača te ispise sa znakovima u boji o etičkim posljedicama nošenja pelena. Jutros nisam svoj. Ne znam tko sam.
Entry #7154
Winner
Voting points1st2nd3rd
7718 x42 x21 x1
Entry tagging:
  • 2 users entered 2 "like" tags
  • 1 user agreed with "likes" (1 total agree)
prikovani za radni stol
Good term selection
Hokaido
+1
1
Ne želim da me itko poznat vidi kako plačem jer nisam tip koji utorkom ujutro ni zbog čega doživljava živčani slom u zračnoj luci Heathrow.
Flows well
Davorka Herceg-Lockhart
Zračna luka Heathrow jedno je od nekoliko mjesta u Engleskoj na kojem ćete zasigurno vidjeti pištolj. Nose ih policajci u košuljama kratkih rukava i crnim pancirnim prslucima, pozorno motreći u potrazi za teroristima koji se pripremaju dići u zrak prodavaonicu „Tie-Rack“. Malo je vjerojatno da će se sa mnom izravno suočiti, a ako to i učine, reći ću im istinu. Objasnit ću im svoja posla. Planiram se zadržati u zračnoj luci Heathrow dok ne vidim nekoga koga poznam. (…)

Nevjerojatno, čekam trideset devet minuti i ne vidim niti jednu osobu koju poznam. Niti jednu, niti tko pozna mene. Anoniman sam koliko i vozači sa svojim univerzalnim karticama s imenom (neka prezimena su mi poznata), osim što su vozači bolje odjeveni. Još od kada sam bio dijete, sve što odjenem sliči pidžami: kaputi, košulje, majice, jeans, odijela – i to zgužvanoj pidžami. (…)

Čujem sebe kako razmišljam o svim ljudima koje poznam i koji su me iznevjerili, jer u utorak rano ujutro nisu krenuli ka glamuroznim odredištima u Europi. Moje bivše kolege iz osiguravajuće tvrtke vjerojatno se i dalje ne mogu maknuti od svojih stolova od posla, kao što sam uvijek i govorio da će biti dok sam i ja sam tamo radio, trateći svoje vrijeme, nesposoban skrasiti se dok je Ally postojano napredovala do svog zvanja doktora znanosti i svoje prve istraživačke stipendije na sveučilištu Reading, svog prvog promaknuća.

Naši nedavno stečeni odrasli prijatelji koji imaju ozbiljna uposlenja i koje stoga djelomično očekujem vidjeti svakog trenutka, govore mi da je vođenje kućanstva savršeno pristojno zanimanje za muškarca, čak smjelo – da, muški je ostati doma s djecom. Ti naši prijatelji su prije svega Allyni prijatelji. Čini se da više nikoga i ne poznam, a dalje od djece i zrakoplova koji nadlijeću iznad glava slušam sebe kako razmišljam i čujem misli zanovijetanja. To nije nešto što sam se nadao čuti.

Počinjem plakati, bez grimase ili stenjanja, samo mi se velike, nečujne suze kotrljaju niz obraze. Ne želim da me itko koga poznam vidi kako plačem, jer ja nisam tip čovjeka koji se slomi u zračnoj luci Heathrow nekog beznačajnog utorka ujutro. Besprijekorno vodim naš dom, kao tvrtku. To je ozbiljan posao. Imam tabelarne preglede za praćenje stanja vreće usisivača i bojama označene ispise o etičkim posljedicama pelena. Jutros nisam sasvim svoj. Ne znam tko sam.
Entry #7720
Voting points1st2nd3rd
233 x44 x23 x1
Entry tagging:
  • 1 user entered 2 "like" tags
  • 3 users agreed with "likes" (5 total agrees)
+3
Nose ih policajci
Flows well
Kristina Kolic
+2
trateći svoje vrijeme
Flows well
flows well
Kristina Kolic
Zračna je luka Heathrow jedno od malobrojnih mjesta u Engleskoj gdje zasigurno možete spaziti pištolje. Nose ih redardstvenici u majicama kratkih rukava i pancir-prslucima, napeti u traganju za teroristima koji žele dignuti u zrak dućan sa kravatama. Malo je vjerojatno će mi se ti redarstvenici obratiti, ali, ako se to desi, reći ću im istinu i čime se bavim. Kao i da se u Zračnoj luci Heathrow namjeravam zadržati sve dok ne ugledam prvog znanca koji se pojavi. (...)

Čekam već trideset i devet minuta i začudo, od znanaca ne srećem nikoga. Baš nikoga, a i nitko ne pozna niti mene. Anoniman sam kao vozači i njihova odveć slična imena na vizit-kartama (dok su mi neka od prezimena na njima znana), s jedinom razlikom što su vozači bolje odjeveni. Još od djetinjstva, sve što nosim na sebi liči na pidžamu. Kaputi, košulje, majice, farmerice, odjela; svi izgledaju kao da sam ih obukao da mi služe kao pidžama. (...)

Čujem samog sebe kako razmišljam o svim znancima koji su me iznevjerili time što, jednoga utorka ujutru, nisu krenuli put blistavih europskih odredišta. Mora da su moje bivše kolege po uredima osiguravateljskog društva još uvek prikucani za radne stolove; baš onako kako sam im ja uvijek i govorio da će biti, dok sam i ja tamo bio svezan i nisam se uspjevao skrasiti, a za to se vrijeme Ally uporno kretala naprijed, stekla titulu doktora znanosti i prvo bolje radno mjesto kao istraživačica na Sveučilištu u Reading-u.

Neki naši skorašnji prijatelji, zreli ljudi s ozbiljnim zaposlenjima, koje iz tih razloga baš i ne očekujem susresti sada, govore mi da za muškarca, vođenje kućanstva predstavlja sasvim pristojno zanimanje. Ostajanje s djecom kod kuće, za muškarca je baš jedan hrabar i muževan čin. Ovi naši prijatelji su poglavice prijatelji od Ally. Ja kao da više nikoga s moje strane ne poznam. Daleko od djece i aviona koji preleću, slušam sebe kako razmišljam kao jedan pekmez. Nisam se baš nadao čuti tako nešto od sebe.

Počinjem plakati. Ne krivim lice niti jecam, nego mi krupne suze tiho klize niz obraze. Ne bih volio da me znanci vide kako plačem, jer nisam od onih koji tamo nekog utorka ujutru, tek tako osvanu u zračnoj luci. Ja vodim našu kuću savršeno, kao poduzeće. Radi se o ozbiljnom poslu. Radi kontrole stanja vrećice u usisaču prašine napravio sam shemu u excelu i obojane ispise o moralnim posljedicama nošenja pelena. Jutros nisam onaj ja. Ne prepoznajem se.
Entry #7201
Voting points1st2nd3rd
1304 x25 x1
Entry tagging:
  • No "like" tags