ProZ.com translation contests »
1st Annual ProZ.com Translation Contest: "Awakening" » English to Croatian » Entry #7201

Source text in English

Translation #7201

Heathrow Airport is one of the few places in England you can be sure of seeing a gun. These guns are carried by policemen in short-sleeved shirts and black flak-jackets, alert for terrorists about to blow up Tie-Rack. They are unlikely to confront me directly, but if they do I shall tell them the truth. I shall state my business. I’m planning to stop at Heathrow Airport until I see someone I know. (...)

Astonishingly, I wait for thirty-nine minutes and don’t see one person I know. Not one, and no-one knows me. I’m as anonymous as the drivers with their universal name-cards (some surnames I know), except the drivers are better dressed. Since the kids, whatever I wear looks like pyjamas. Coats, shirts, T-shirts, jeans, suits; like slept-in pyjamas. (...)

I hear myself thinking about all the people I know who have let me down by not leaving early on a Tuesday morning for glamorous European destinations. My former colleagues from the insurance office must still be stuck at their desks, like I always said they would be, when I was stuck there too, wasting my time and unable to settle while Ally moved steadily onward, getting her PhD and her first research fellowship at Reading University, her first promotion.

Our more recent grown-up friends, who have serious jobs and who therefore I half expect to be seeing any moment now, tell me that home-making is a perfectly decent occupation for a man, courageous even, yes, manly to stay at home with the kids. These friends of ours are primarily Ally’s friends. I don’t seem to know anyone anymore, and away from the children and the overhead planes, hearing myself think, I hear the thoughts of a whinger. This is not what I had been hoping to hear.

I start crying, not grimacing or sobbing, just big silent tears rolling down my cheeks. I don’t want anyone I know to see me crying, because I’m not the kind of person who cracks up at Heathrow airport some nothing Tuesday morning. I manage our house impeccably, like a business. It’s a serious job. I have spreadsheets to monitor the hoover-bag situation and colour-coded print-outs about the ethical consequences of nappies. I am not myself this morning. I don’t know who I am.
Zračna je luka Heathrow jedno od malobrojnih mjesta u Engleskoj gdje zasigurno možete spaziti pištolje. Nose ih redardstvenici u majicama kratkih rukava i pancir-prslucima, napeti u traganju za teroristima koji žele dignuti u zrak dućan sa kravatama. Malo je vjerojatno će mi se ti redarstvenici obratiti, ali, ako se to desi, reći ću im istinu i čime se bavim. Kao i da se u Zračnoj luci Heathrow namjeravam zadržati sve dok ne ugledam prvog znanca koji se pojavi. (...)

Čekam već trideset i devet minuta i začudo, od znanaca ne srećem nikoga. Baš nikoga, a i nitko ne pozna niti mene. Anoniman sam kao vozači i njihova odveć slična imena na vizit-kartama (dok su mi neka od prezimena na njima znana), s jedinom razlikom što su vozači bolje odjeveni. Još od djetinjstva, sve što nosim na sebi liči na pidžamu. Kaputi, košulje, majice, farmerice, odjela; svi izgledaju kao da sam ih obukao da mi služe kao pidžama. (...)

Čujem samog sebe kako razmišljam o svim znancima koji su me iznevjerili time što, jednoga utorka ujutru, nisu krenuli put blistavih europskih odredišta. Mora da su moje bivše kolege po uredima osiguravateljskog društva još uvek prikucani za radne stolove; baš onako kako sam im ja uvijek i govorio da će biti, dok sam i ja tamo bio svezan i nisam se uspjevao skrasiti, a za to se vrijeme Ally uporno kretala naprijed, stekla titulu doktora znanosti i prvo bolje radno mjesto kao istraživačica na Sveučilištu u Reading-u.

Neki naši skorašnji prijatelji, zreli ljudi s ozbiljnim zaposlenjima, koje iz tih razloga baš i ne očekujem susresti sada, govore mi da za muškarca, vođenje kućanstva predstavlja sasvim pristojno zanimanje. Ostajanje s djecom kod kuće, za muškarca je baš jedan hrabar i muževan čin. Ovi naši prijatelji su poglavice prijatelji od Ally. Ja kao da više nikoga s moje strane ne poznam. Daleko od djece i aviona koji preleću, slušam sebe kako razmišljam kao jedan pekmez. Nisam se baš nadao čuti tako nešto od sebe.

Počinjem plakati. Ne krivim lice niti jecam, nego mi krupne suze tiho klize niz obraze. Ne bih volio da me znanci vide kako plačem, jer nisam od onih koji tamo nekog utorka ujutru, tek tako osvanu u zračnoj luci. Ja vodim našu kuću savršeno, kao poduzeće. Radi se o ozbiljnom poslu. Radi kontrole stanja vrećice u usisaču prašine napravio sam shemu u excelu i obojane ispise o moralnim posljedicama nošenja pelena. Jutros nisam onaj ja. Ne prepoznajem se.