Imagine dining in a European capital where you do not know the local language. The waiter speaks little English, but by hook or by crook you manage to order something on the menu that you recognise, eat and pay for. Now picture instead that, after a hike goes wrong, you emerge, starving, in an Amazonian village. The people there have no idea what to make of you. You mime chewing sounds, which they mistake for your primitive tongue. When you raise your hands to signify surrender, they think you are launching an attack.
Communicating without a shared context is hard. For example, radioactive sites must be left undisturbed for tens of thousands of years; yet, given that the English of just 1,000 years ago is now unintelligible to most of its modern speakers, agencies have struggled to create warnings to accompany nuclear waste. Committees responsible for doing so have come up with everything from towering concrete spikes, to Edvard Munch’s “The Scream”, to plants genetically modified to turn an alarming blue. None is guaranteed to be future-proof.
Some of the same people who worked on these waste-site messages have also been part of an even bigger challenge: communicating with extraterrestrial life. This is the subject of “Extraterrestrial Languages”, a new book by Daniel Oberhaus, a journalist at Wired.
Nothing is known about how extraterrestrials might take in information. A pair of plaques sent in the early 1970s with Pioneer 10 and 11, two spacecraft, show nude human beings and a rough map to find Earth—rudimentary stuff, but even that assumes aliens can see. Since such craft have no more than an infinitesimal chance of being found, radio broadcasts from Earth, travelling at the speed of light, are more likely to make contact. But just as a terrestrial radio must be tuned to the right frequency, so must the interstellar kind. How would aliens happen upon the correct one? The Pioneer plaque gives a hint in the form of a basic diagram of a hydrogen atom, the magnetic polarity of which flips at regular intervals, with a frequency of 1,420MHz. Since hydrogen is the most abundant element in the universe, the hope is that this sketch might act as a sort of telephone number. | Zamislite da ručavate u nekoj evropskoj prestonici i da ne znate lokalni jezik. Konobar slabo govori engleski, ali ne birajući sredstva uspevate da naručite nešto što prepoznajete na meniju, jedete i platite. Sada zamislite da se, nakon što pešačenje po prirodi pođe po zlu, pojavite izgladneli u nekom amazonskom selu. Tamošnji ljudi ne znaju šta da misle o vama. Podražavate zvukove žvakanja, što oni greškom zamene za vaš primitivni jezik. Kada podignete ruke da označite predaju, oni misle da otpočinjete napad. Komunikacija bez zajedničkog konteksta je teška. Na primer, radioaktivna mesta moraju ostati netaknuta desetinama hiljada godina; ipak, s obzirom na to da je engleski jezik od pre samo 1.000 godina sada nerazumljiv većini njegovih savremenih govornika, agencije su se mučile da stvore upozorenja koja prate nuklearni otpad. Odbori odgovorni za to predlagali su svašta, od visokih betonskih šiljaka, preko „Vriska“ Edvarda Munka, do biljaka genetski modifikovanih da postanu alarmantno plave. Ničemu nije zagarantovano da neće zastareti. Neki od istih ljudi koji su radili na ovim porukama u vezi sa odlagalištima otpada takođe su bili deo još većeg izazova: komuniciranja sa vanzemaljskim životom. Ovo je tema „Vanzemaljskih jezika”, nove knjige Danijela Oberhausa, novinara časopisa „Vajrd”. Ne zna se ništa o tome na koji način bi vanzemaljci mogli da razumeju informacije. Par pločica poslatih početkom 1970-ih sa Pionirom 10 i 11, dve svemirske letelice, prikazuju gola ljudska bića i grubu mapu za pronalaženje Zemlje - osnovne stvari, ali čak i to pretpostavlja da vanzemaljci mogu da vide. Budući da takve letelice imaju beskrajno male šanse da budu pronađene, veća je verovatnoća da će radio-emisije sa Zemlje, koje putuju brzinom svetlosti, uspostaviti kontakt. Ali, kao što zemaljski radio mora biti podešen na pravu frekvenciju, tako mora biti i međuzvezdani. Kako bi vanzemaljci mogli da nabasaju na onu pravu? Pionirova ploča daje nagoveštaj u obliku osnovnog dijagrama atoma vodonika, čiji se magnetni polaritet obrće u pravilnim intervalima, sa frekvencijom od 1.420MHz. Budući da je vodonik najrasprostranjeniji element u svemiru, postoji nada da bi ova skica mogla da deluje kao neka vrsta telefonskog broja. |