Imagine dining in a European capital where you do not know the local language. The waiter speaks little English, but by hook or by crook you manage to order something on the menu that you recognise, eat and pay for. Now picture instead that, after a hike goes wrong, you emerge, starving, in an Amazonian village. The people there have no idea what to make of you. You mime chewing sounds, which they mistake for your primitive tongue. When you raise your hands to signify surrender, they think you are launching an attack.
Communicating without a shared context is hard. For example, radioactive sites must be left undisturbed for tens of thousands of years; yet, given that the English of just 1,000 years ago is now unintelligible to most of its modern speakers, agencies have struggled to create warnings to accompany nuclear waste. Committees responsible for doing so have come up with everything from towering concrete spikes, to Edvard Munch’s “The Scream”, to plants genetically modified to turn an alarming blue. None is guaranteed to be future-proof.
Some of the same people who worked on these waste-site messages have also been part of an even bigger challenge: communicating with extraterrestrial life. This is the subject of “Extraterrestrial Languages”, a new book by Daniel Oberhaus, a journalist at Wired.
Nothing is known about how extraterrestrials might take in information. A pair of plaques sent in the early 1970s with Pioneer 10 and 11, two spacecraft, show nude human beings and a rough map to find Earth—rudimentary stuff, but even that assumes aliens can see. Since such craft have no more than an infinitesimal chance of being found, radio broadcasts from Earth, travelling at the speed of light, are more likely to make contact. But just as a terrestrial radio must be tuned to the right frequency, so must the interstellar kind. How would aliens happen upon the correct one? The Pioneer plaque gives a hint in the form of a basic diagram of a hydrogen atom, the magnetic polarity of which flips at regular intervals, with a frequency of 1,420MHz. Since hydrogen is the most abundant element in the universe, the hope is that this sketch might act as a sort of telephone number. | Zamislite kako večerate u europskoj metropoli čiji lokalni jezik ne poznajete. Konobar natuca engleski, no snalazite se kako god znate i umijete i naručujete s menija nešto što prepoznajete, pojedete to i platite. Sada si pak predočite kako, nakon što izlet pođe po zlu, izbijete posve izgladnjeli u nekom amazonskom selu. Tamošnji mještani nemaju pojma što bi s vama radili. Oponašate zvukove žvakanja, što oni pak zamijene za vaš primitivni jezik. Kada podignete ruke uvis u znak predaje, oni misle da krećete u napad. Komuniciranje bez zajedničkog konteksta je teško. Primjerice, radioaktivnim odlagalištima nitko ne bi smio pristupiti desecima tisuća godina; ipak, s obzirom na to da je engleski jezik od prije samo tisuću godina danas nerazumljiv većini svojih suvremenih govornika, agencije su se uhvatile u koštac s osmišljavanjem upozorenja koja bi označavala nuklearni otpad. Odbori nadležni za isto dosjetili su se svačega – od uzdizanja golemih betonskih šiljaka, preko „Krika“ Edvarda Muncha do genetski modificiranih biljaka koje bi izrasle alarmantno plave boje. Ni jedna ideja nije jamac dugoročne održivosti. Neki od tih istih ljudi koji su radili na spomenutim porukama za nuklearna odlagališta bili su i dijelom još većeg izazova: komuniciranja s vanzemaljskim životom. Tema je to „Vanzemaljskih jezika“, nove knjige Daniela Oberhausa, novinara američkog tehnološkog časopisa Wired. Ništa se ne zna o tome kako bi vanzemaljci trebali primati informacije. Dvije plakete poslane u ranim 1970-ima dvjema svemirskim letjelicama Pioneer 10 i 11, prikazuju gola ljudska bića i grubu kartu za pronalazak Zemlje — osnovne indicije, no usko vezane uz pretpostavku da vanzemaljci mogu vidjeti. S obzirom da su šanse da netko uopće pronađe takvu letjelicu beskrajno male, vjerojatnije je da bi radijski odašiljači sa Zemlje, putujući brzinom svjetlosti, uspjeli uspostaviti kontakt. No, baš kao što zemaljski radio mora biti podešen na pravu frekvenciju, mora biti i onaj međuzvjezdani. Kako bi vanzemaljci trebali naići na onu pravu? Pioneerova plaketa daje neke naznake u obliku osnovnog grafičkog prikaza atoma vodika, čiji se magnetski polaritet izmjenjuje u pravilnim vremenskim razmacima, s frekvencijom od 1420 MHz. Budući da je vodik najzastupljeniji element u svemiru, preostaje nada da bi ova skica mogla poslužiti kao neka vrsta telefonskog broja. |