Imagine dining in a European capital where you do not know the local language. The waiter speaks little English, but by hook or by crook you manage to order something on the menu that you recognise, eat and pay for. Now picture instead that, after a hike goes wrong, you emerge, starving, in an Amazonian village. The people there have no idea what to make of you. You mime chewing sounds, which they mistake for your primitive tongue. When you raise your hands to signify surrender, they think you are launching an attack.
Communicating without a shared context is hard. For example, radioactive sites must be left undisturbed for tens of thousands of years; yet, given that the English of just 1,000 years ago is now unintelligible to most of its modern speakers, agencies have struggled to create warnings to accompany nuclear waste. Committees responsible for doing so have come up with everything from towering concrete spikes, to Edvard Munch’s “The Scream”, to plants genetically modified to turn an alarming blue. None is guaranteed to be future-proof.
Some of the same people who worked on these waste-site messages have also been part of an even bigger challenge: communicating with extraterrestrial life. This is the subject of “Extraterrestrial Languages”, a new book by Daniel Oberhaus, a journalist at Wired.
Nothing is known about how extraterrestrials might take in information. A pair of plaques sent in the early 1970s with Pioneer 10 and 11, two spacecraft, show nude human beings and a rough map to find Earth—rudimentary stuff, but even that assumes aliens can see. Since such craft have no more than an infinitesimal chance of being found, radio broadcasts from Earth, travelling at the speed of light, are more likely to make contact. But just as a terrestrial radio must be tuned to the right frequency, so must the interstellar kind. How would aliens happen upon the correct one? The Pioneer plaque gives a hint in the form of a basic diagram of a hydrogen atom, the magnetic polarity of which flips at regular intervals, with a frequency of 1,420MHz. Since hydrogen is the most abundant element in the universe, the hope is that this sketch might act as a sort of telephone number. | Zamisli večeru u nekom od europskih glavnih gradova gdje ne poznaješ lokalni jezik. Konobar razumije malo engleskog, a ti uspijevaš, rukama i nogama, naručiti nešto s jelovnika što prepoznaš, pojedeš to i platiš. Sada, druga slika, nakon što pješačenje pođe krivo, nađeš se gladan kao vuk u nekom amazonskom selu. Stanovnici pojma nemaju što da rade s tobom. Ti mimikom proizvodiš zvuke žvakanja za što oni misle da je tvoj primitivan jezik. Kada podigneš ruke da pokažeš predaju, oni pomisle da izvodiš napad. Teško je komunicirati bez zajedničkog konteksta. Na primjer, radioaktivna područja moraju ostati netaknuta desetke tisuća godina; ipak uzimajući u obzir da je engleski jezik, kojim se govorilo prije nekih 1000 godina samo, danas nerazumljiv većini njegovih suvremenih govornika, agencije se trude da izrade upozorenja za odlaganje nuklearnog otpada. Povjerenstva koja su za to zadužena, išla su od toga da izgrade betonske zvučnike na stupovima, preko"Vriska" Edvarda Munch-a do sadnje genetski modificiranih biljaka koje poplave kada je opasno. Nikome nije zajamčeno da je otporan na budućnost. Neki od tih istih ljudi koji su radili na takvim porukama na mjestima otpada, sudjelovali su i u većem izazovu: komuniciranju s izvanzemaljcima. To je tema nove knjige "Izvanzemaljski jezici" Daniela Oberhausa, novinara iz Wired-a. Ništa se ne zna o tome kako izvanzemaljci mogu primiti informacije. Nekoliko plakata koji su poslani ranih 70-ih dvjema svemirskim letjelicama, Pionir 10 i 11., prikazuju gole ljude i grubu kartu za pronalazak Zemlje - osnovne stvari, ali i to je pod pretpostavkom da izvanzemaljci mogu gledati. Budući da takva letjelica ima premale šanse da uopće bude pronađena, veća je vjerojatnost da radio signali sa Zemlje, koji putuju brzinom svjetlosti, ostvare kontakt. Ali kao što izvanzemaljski radio mora biti podešen na pravu frekvenciju, tako mora i međuzvjezdana vrsta. Kako mogu izvanzemaljci nabasati na točnu frekvenciju? Plakat iz Pionira daje nagovještaj u obliku osnovnog dijagrama od atoma vodika, magnetske polarnosti od koje se pokreće u redovnim intervalima, s frekvencijom od 1.420 MHz. Budući da je vodik najrasprostranjeniji element u svemiru, nadamo se da ova skica može djelovati kao vrsta telefonskog broja. |