Imagine dining in a European capital where you do not know the local language. The waiter speaks little English, but by hook or by crook you manage to order something on the menu that you recognise, eat and pay for. Now picture instead that, after a hike goes wrong, you emerge, starving, in an Amazonian village. The people there have no idea what to make of you. You mime chewing sounds, which they mistake for your primitive tongue. When you raise your hands to signify surrender, they think you are launching an attack.
Communicating without a shared context is hard. For example, radioactive sites must be left undisturbed for tens of thousands of years; yet, given that the English of just 1,000 years ago is now unintelligible to most of its modern speakers, agencies have struggled to create warnings to accompany nuclear waste. Committees responsible for doing so have come up with everything from towering concrete spikes, to Edvard Munch’s “The Scream”, to plants genetically modified to turn an alarming blue. None is guaranteed to be future-proof.
Some of the same people who worked on these waste-site messages have also been part of an even bigger challenge: communicating with extraterrestrial life. This is the subject of “Extraterrestrial Languages”, a new book by Daniel Oberhaus, a journalist at Wired.
Nothing is known about how extraterrestrials might take in information. A pair of plaques sent in the early 1970s with Pioneer 10 and 11, two spacecraft, show nude human beings and a rough map to find Earth—rudimentary stuff, but even that assumes aliens can see. Since such craft have no more than an infinitesimal chance of being found, radio broadcasts from Earth, travelling at the speed of light, are more likely to make contact. But just as a terrestrial radio must be tuned to the right frequency, so must the interstellar kind. How would aliens happen upon the correct one? The Pioneer plaque gives a hint in the form of a basic diagram of a hydrogen atom, the magnetic polarity of which flips at regular intervals, with a frequency of 1,420MHz. Since hydrogen is the most abundant element in the universe, the hope is that this sketch might act as a sort of telephone number. | Zamislite da večerate u nekom evropskom gradu a ne znate lokalni jezik. Konobar pomalo govori engleski, ali vi nekako, na jedvite jade, uspevate da naručite nešto što prepoznajete sa jelovnika, pojedete i platite to. Sad, umesto toga zamislite da se, nakon što pešačenje pođe po zlu, nađete izgladnjeni u nekom amazonskom selu. Tamošnji ljudi nemaju predstavu šta da misle o vama. Vi proizvodite zvuke žvakanja, što oni pogrešno protumače kao vaš primitivni jezik. Kada podignete ruke da označite predaju, oni misle da se spremate za napad. Komunikacija bez zajedničkog konteksta je teška. Na primer, radioaktivna područja ne smeju se uznemiravati desetinama hiljada godina; pa ipak, budući da je engleski jezik od pre samo 1000 godina danas nerazumljiv većini modernih govornika, agencije su se pomučile da stvore upozorenja o nuklearnom otpadu. Komiteti zaduženi za to su se svojski potrudili da to ostvare, počevši od visokih betonskih šiljaka, preko ,,Vriska'' Edvarda Munka, pa do biljaka genetski modifikovanih da postanu plave, kao znak alarma. Ništa od toga ne garantuje rešenje na duže staze. Neki od istih ljudi koji su radili na ovim porukama na područjima sa otpadom su takođe bili deo još većeg izazova: komunikacije sa vanzemaljskim životom. Ovo je tema ,,Vanzemaljskih jezika'', nove knjige Danijela Oberhausa, novinara koji radi u kompaniji Wired. Potpuna je nepoznanica kako bi vanzemaljci mogli da prime informaciju. Par plaketa poslatih ranih sedamdesetih godina prošlog veka u dvema letelicama, Pionir 10 i 11, pokazuju obnažena ljudska bića i nezgodnu mapu za nalaženje Zemlje- nešto sasvim rudimentarno, ali čak i to podrazumeva da vanzemaljci mogu da vide. Budući da takva letelica ima tek infinitezimalnu šansu da bude pronađena, radio emisije sa Zemlje, koje putuju brzinom svetlosti, imaju veće šanse da ostvare kontakt. Međutim, kao što zemaljski radio mora biti podešen na preciznu frekvenciju, isto tako mora biti podešen i onaj međuzvezdani. Kako bi vanzemaljci nabasali na ispravan? Plaketa sa Pionira to nagoveštava u obliku bazičnog dijagrama atoma vodonika, magnetnog polariteta koji se okreće u regularnim intervalima, sa frekvencijom od 1420 MHz. Budući da je vodonik najprisutniji element u univerzumu, postoji nada da će se ova skica ponašati poput telefonskog broja. |