ProZ.com translation contests »
Benevolent deception: "The placebo button effect" » English to Croatian » Entry by Elio Verbanac


Source text in English

Translation by Elio Verbanac (#25613) — Winner

Over the course of many years, without making any great fuss about it, the authorities in New York disabled most of the control buttons that once operated pedestrian-crossing lights in the city. Computerised timers, they had decided, almost always worked better. By 2004, fewer than 750 of 3,250 such buttons remained functional. The city government did not, however, take the disabled buttons away—beckoning countless fingers to futile pressing.

Initially, the buttons survived because of the cost of removing them. But it turned out that even inoperative buttons serve a purpose. Pedestrians who press a button are less likely to cross before the green man appears, says Tal Oron-Gilad of Ben-Gurion University of the Negev, in Israel. Having studied behaviour at crossings, she notes that people more readily obey a system which purports to heed their input.

Inoperative buttons produce placebo effects of this sort because people like an impression of control over systems they are using, says Eytan Adar, an expert on human-computer interaction at the University of Michigan, Ann Arbor. Dr Adar notes that his students commonly design software with a clickable “save” button that has no role other than to reassure those users who are unaware that their keystrokes are saved automatically anyway. Think of it, he says, as a touch of benevolent deception to counter the inherent coldness of the machine world.

That is one view. But, at road crossings at least, placebo buttons may also have a darker side. Ralf Risser, head of FACTUM, a Viennese institute that studies psychological factors in traffic systems, reckons that pedestrians’ awareness of their existence, and consequent resentment at the deception, now outweighs the benefits.
Newyorška je gradska uprava tijekom niza godina i bez velike pompe stavila izvan funkcije najveći dio tipkala kojima se nekad upravljalo semaforima pješačkih prijelaza u tom gradu. Došlo se do zaključka kako su računalno upravljani vremenski releji u najvećem broju slučajeva svrsishodniji. Do 2004. godine manje od 750 od ukupno 3 250 takvih tipkala još je uvijek radilo. Gradska uprava, međutim, nije uklonila ova nefunkcionalna tipkala, pa ona i dalje nebrojene prste navode na uzaludno pritiskanje.

Isprva su tipkala preživljavala zbog troškova njihova uklanjanja, no ispostavilo se kako i tipkala koja ne rade služe nekakvoj svrsi. Manje je vjerojatno da će pješaci koji ih pritisnu pokušati prijeći cestu prije negoli se upali zeleno svjetlo, kaže Tal Oron-Gilad s izraelskog sveučilišta Ben-Gurion u Negevu. Budući da je proučavala ponašanje ljudi na pješačkim prijelazima, ona primjećuje kako ljudska bića spremnije uvažavaju sustav koji pruža privid nekakve interakcije.

Nefunkcionalna tipkala izazivaju ovakav učinak placeba zato što ljudi vole imati dojam kontrole nad sustavima kojima se koriste, kaže Eytan Adar, stručnjak za interakciju čovjeka i računala s University of Michigan u Ann Arboru. Dr. Adar primjećuje kako njegovi učenici obično osmišljavaju svoje softvere tako da sadrže gumb „spremi“ na koji se može kliknuti, ali koji nema nikakvu ulogu doli ulijevanja povjerenja onim korisnicima koji nisu svjesni da se ono što unesu putem tipkovnice automatski sprema. Smatrajte to, kaže on, malom dobronamjernom obmanom kojom se suprotstavljamo hladnoći svojstvenoj svijetu strojeva.

To je jedan kut gledanja. No barem na pješačkim prijelazima, tipkala s učinkom placeba možda imaju i tamnu stranu. Ralf Risser, voditelj bečkog instituta FACTUM na kojem se izučavaju psihološki čimbenici u prometnim sustavima, smatra kako činjenica da su pješaci svjesni njihova postojanja i posljedično negodovanje zbog prijevare sad poništavaju pozitivne učinke koje su nekoć imala.


Discuss this entry